Čista slučajnost me je povezala s renomiranim mladim akademskim slikarom, Zlatkom Vehabovićem. Osim što živi umjetnost poput mene voli i satove, a strast kojom ih opisuje to samo potvrđuje. Našli smo se u njegovom ateljeu u centru Zagreba i podijelili razmišljanja o vremenu, umjetnosti i satovima…
Zlatko što imaš danas na ruci?
Seikov Captain Willard.
Zašto baš Willard? Ima on neku posebnu priču?
Pa ima. Ja sam Seiko fan, a kako sam u cijelu ovu priču ušao prije jedno desetak godina preko SKX-a, onda je tu ostala i jedna velika strast za divere primarno. Willard za mene prema estetskim kriterijima predstavlja vrhunac dizajna sata. Simetrično kućište plus lice sata koje je perfektno takvo kakvo je s kvadratnim indeksima i jednostavnim kazaljkama. Ovdje se nema što niti dodati niti oduzeti. On je prototip vrhunskog dizajna svoga vremena. Kada se osvrnem unazad 60.-te i 70.-te godine prošlog stoljeća možda mi i jesu najdraže godine stvaranja vrhunskih dizajnerskih dijela.
Da li je dugotrajnost jedna od karakteristika savršenog dizajna?
Apsolutno. Ako gledamo trendove čini se da što se samog oblikovanja i dizajna tiče kompletna industrija osim nekih nišnih proizvoda, nije neki novi dizajn dala nakon 80.-tih. Kod satova su to kućišta otprije definirana. Postoje neke suvremene stvari, no što se mene tiče ja ga ne mogu niti vidjeti.
U čemu je tajna dobroga sata?
Pa mora biti funkcionalan. Ja sam fan prije svega tool watcha, mora imati čvrstu konstituciju da izdrži svakodnevno nošenje i da ne zakaže, da nije preosjetljiv. Po meni su to jedini bitni parametri.
Kada si počeo pokazivati zanimanje za satove?
Dosta kasno, s nekih 20 i kusur godina se taj interes mic po mic počeo pokazivati. Došlo je onako periferno uz moj outdoor lifestyle i ronjenje. Moram priznati da u tom nekakvom smislu kako sam uvijek bio minimalan što se tiče nekakvog nakita i nikad nisam imao nekakve preferencije, sat ispada kao jedina stvar koju muškarac na legitiman način može nositi poput nakita na sebi. Satovi su polako na početku ušli u moj život, a kasnije kao i svako ludilo i strast razvijali su se kompliciraniju priču.
Prvi sat?
Prvi sat koji sam kupio je bio nekakav Timex, jedan od njihovih popularnih modela, mislim da se Expedition zvao. Nekakav sat za sve, i diver i radni sat. Imao je crno lice i sportski gumeni remen. I izgubio sam ga. Neodgovorno sam ga nosio, a kako sam u to vrijeme imao tisuće poslova stalno sam ga premješta s ruke po džepovima i posijao ga… Ušavši malo dublje u tematiku odlučio sam se za najrazumniju kupovinu, Seiko SKX kojeg dugo vremena nisam ima niti potrebu mijenjati.
Koji sat je nekakav sat snova?
Teško mi je to reći. Kako sam ušao u priču sa satovima i kako mi se skromno znanje širilo, a cijepljen sam protiv high end luksuznog segmenta, nikada nisam ulazio u sfere finijih švicarskih satova. Interes sam usmjeravao prema radnim satovima i tu sam nišu pratio. Stoga se i moj gral sat nalazi u tom segmentu, nešto poput Seiko divera iz 60.-tih s monoblock kućištem i otvaranjem s prednje strane. Crni sa zlatnim kazaljkama mi je već dugo na radaru, no i dalje se trudim držati ovu strast pod kontrolom u okvirima razumnog.
Kako umjetnik gleda na vrijeme?
Vrijeme je teška, deficitna ekskluziva u svijetu odraslih ljudi koji imaju dva zanimanja poput mene. Jedno je posao na akademiji, drugo je atelje. Naravno treće i najvažnije je obitelj. Podijeliti to troje u jednoj dnevnoj jedinici na tri nekakva suvisla dijela i da ništa i nitko ne bude zakinut, to je stvarno umijeće u pitanju. Moje je iskustvo pokazalo da je strogi raspored tu najefikasniji i ja se tu toga dosta strogo držim.
Obično bi ljudi pomislili da su umjetnici slobodniji u raspolaganju s vremenom…
Samo u teoriji. U mom slučaju upravo suprotno od toga. Da bi išta napravio u ovoj sporoj disciplini koja zahtijeva predanost moraš biti strog prema vremenu. Za čas sklizne dan, tjedan, godina i dogodi se da se ništa ne desi. Priroda mog senzibiliteta prema ovome poslu je takva da ako imam neke periode gdje ispadnem iz štosa poput mora, godišnjih odmora, putovanja kada me atelje ne vidi, proporcionalno vremenu izostanka potrebno mi je vrijeme da se vratim u formu. Poput sportaša.
Koliko traje stvaranje umjetničkog dijela? Da li je to uopće moguće odrediti?
Pa moguće je. Slika, na način na koju je ja slikam, u nekom srednjem ili većem formatu nastaju kroz nekih mjesec dana. Ali ona se nikada ne radi samo jedna jedina, ja paralelno radim na nekakva tri, četiri komada. U svemu je važan kontinuirani rad i pristup jer samo onda svih pet komada može napredovati. Ako stanem, neće se niti jedna dogoditi. Ja radim projektno, u ciklusima koji traju dvije do tri godine, i obično se spremaju za određenu galeriju, muzej ili instituciju tako da si ne mogu niti priuštiti da ispadnem iz štosa. Termini se pripremaju čak i godinama unaprijed te odgovoran pristup nema alternative.
A inspiracija?
Pa kako je Picasso rekao: “Inspiracija postoji, ali te mora zateći na radnome mjestu“. I to je dosta točna i precizna konstatacija. Ne postoji onaj „a ha“ moment poput jabuke koja padne Newtonu na glavu, slučajnog nekakvog principa. Inspiracija je nešto što se dešava kao kulminacija određenog iskustva iz ateljea, kada si u nekakvom poslu, radnom procesu, onda dolaze ideje što bi se dalje moglo i nekakvi obrasci što se novi otvaraju i to su stvarno dragocjeni trenutci. Često se u popularnoj kulturi prikazuje klišej talenta bogom danog i koji je dobio nekakvu ideju i sproveo je te nitko drugi nije imao tu ideju osim te osobe… Besmislica. Poput vrhunskih sportaša ili glazbenika i slikarstvo je djelatnost koja zahtjeva izniman trud, posvećenost i napor kako bi se postigli minimalni pomaci od postojećih formi.
Kompozitor kad sklada djelo u glavi čuje finalno djelo. Da li vi kad slikate na samom početku vidite krajnju sliku?
Ja prije nego što krenem slikati slike radim određene predloške po kojima onda slikam slike tako da postoji neka inicijalna ideja s kojom ja startam. Ali i ti predlošci nastaju pod određenom vibrom pa kad kreneš pustiš da te i sam rad vodi. Često se neke stvari mijenjaju u hodu pa moraš biti dovoljno otvoren i spreman mijenjati inicijalne ideje boljima. Potrebna je ta likovna inteligencija pomoću koje prepoznaš i bolje stvari od onih koje si inicijalno zamislio. Potrebno je pronaći vrijeme koje je posvećeno ateljeu, a ono je drugačije od svakodnevice koja je neurotična i svi mi imamo živote koji su puni nekakvih dnevnih situacija, obaveza koje se moraju odraditi, a s umjetnosti nemaju veze. U ateljeu je potrebno maknuti vanjski svijet iz glave i to je definitivno neka vrsta meditativnog procesa.
Znači, nužan vam je mir kada stvarate?
Da, na kraju ispada tako. Mir je najveći luksuz za koji se mi moramo izboriti. Ne materijalna situacija premda i ona bazično mora biti zadovoljena, no moramo biti u mogućnosti staviti ostatak svijeta sa strane dok stvaramo.
Kod umjetnika je to privilegija?
To je velika privilegija i jako se teško osvaja i teško ju je na neki način reklamirati. Vanjski svijet na to gleda kao na privilegiju koja dolazi sama po sebi, no naravno da nije tako osim kod pojedinaca koji već u startu imaju potpuno osiguranu materijalnu stabilnost da ne moraju ništa raditi. Kod nas većine običnih ljudi potreban je lavovski trud i posao. Potrebno je da te i društvo i struka te milijun drugih faktora u tom procesu priznaju i validiraju kao nekog tko treba raditi to što radi.
Odmaknimo se od umjetnosti i vratimo još malo satovima, ispričaj nam priču o akviziciji Willarda…
Kako i kod drugih stvari, i u ovom svijetu postoje zajednice zaljubljenika u satove, razni forumi i stranice. Imam nekoliko prijatelja koji su duboku uvučeni u ovaj naš hobi i jedan od njih mi je na Redditu našao sat, no isti je bio u San Franciscu. Sjetio sam se prijatelja koji tamo živi i radi te ga zamolio da preuzme sat. Poslao mi ga je u Zagreb, a nakon toga sam ga poslao specijalisti iz Engleske na reparaciju. Potrajalo je skoro pola godine dok nisam odradio sve što sam zamislio i stavio ga na ruku.
Za kraj, kada možemo očekivati izložbu?
Rujan 2022.
Bit će onda još puno privilegiranih popodneva u ateljeu do tada?
Samo na prvu to zvuči tako. U ovom nekom razdoblju od godine i pola ja sam već prošao prvu polovicu posla, no izložba nije samo slikanje. Postoji tu još brojni niz aktivnosti, od produkcijskih i organizacijskih do kustosa koji su uključeni u projekt. To su često pothvati koji u jednom trenutku intenzivirano uključuju velik broj ljudi, no ipak sam 90 posto vremena ja sam.
Razgovarano u Zagrebu, u ateljeu Zlatana Vehabovića, studeni 2021.
