PERO MAMIĆ: Urarstvo ne tolerira improvizacije i brzopletost

Tekst: Josip Cerovec
Fotografije: Šimun Šitum, Mamić 1970

Prvog službenog servisera i zastupnika Rolexa u Hrvatskoj, majstora urara Peru Mamića uhvatili smo nakon proslave doista impresivnog jubileja njegov urarske tvrtke – velike 40. godišnjice partnerstva tvrtke Mamić 1970 s Rolexom – i nagovorili ga da nam otkrije zašto je Rolex toliko jak i poseban brand, ali i da prokomentira aktualno stanje u hrvatskom urarstvu

Pero Mamić
Pero Mamić, Mamić 1970

Nije pretjerano ako kažemo da je zagrebački urar Pero Mamić pravi velemajstor svog zanata. Težina i veličina te riječi proporcionalna je onoj koju Rolex, tvrtka s kojom već desetljećima uspješno surađuje, ima u Švicarskoj i u svijetu. A baš kao i oni i Mamić je s vremenom postao sinonim stručnosti, preciznosti, kvalitete i pouzdanosti. Što je i više nego dovoljan povod da s njim popričamo i o urama, ali i o urarima i malim tajnama njihovog zanata.

• Urarsku radionu u Vlaškoj ulici otvorili ste 1970. godine. Kako ste se uopće našli u svijetu satova?

– Kao i svako dijete bio sam vrlo znatiželjan i volio sam otkrivati nepoznato. Volio sam čiste stvari i stvari koje su nedodirljive. Uvijek su me fascinirali tatini satovi i mehanizmi pa bih se s njima igrao i poskrivećki ih otvarao, proučavajući te minijaturne dijelove i način na koji rade. Naravno, zbog toga sam nerijetko dobio špotancije, jer premda sam zamišljao da ih popravljam, ja sam ih u biti dokrajčio. No, na koncu je nešto što je počelo kao dječja igra postalo moj životni put.

• Ove godine proslavili ste 40. godišnjicu suradnje s Rolexom. Kako je došlo do te velike suradnje? Jeste li im se sami javili ili je dobar glas o vama došao do njih?

– Pozvali su me u Ženevu da dođem na probu. Ta proba je trajala vrlo kratko, sat i pol. Čim su vidjeli moje znanje i vještine koje imam u nekim komponentama u urarskoj struci, rekli su: “Vi ste naš čovjek.” I tako sam 1978. godine postao prvi službeni Rolexov serviser u Hrvatskoj, a kasnije dobio i zastupstvo za prodaju. A surađivati s jednim od najvećih brandova na svijetu ne samo u urarskoj industriji, nego u luksuznoj industriji općenito, iznimno je velika čast, ali i odgovornost. Zahtjeva profesionalizam, potpunu predanost, iznimno puno rada, kontinuiranu kvalitetu i disciplinu. Uvijek se mora tražiti način kako biti bolji nego jučer i težiti najboljem. Naš posao ne tolerira improvizacije, brzopletost i ne postoji uspjeh preko noći.

• Kako uopće izgleda specijalizacija? Što sve morate naučiti i tko vam predaje svoje znanje?

– Na specijalizacije se odlazi kad već imate radno iskustvo i određenu razinu znanja koje su prijeko potrebne za rad s brandovima najvišeg kalibra. Specijalizacije ne služe kako bi se učilo osnovno znanje, već kako bi se usavršilo pojedine mehanizme. S obzirom na kompleksnost ograničen je broj sudionika, traju nekoliko tjedana i najčešće su raspoređene u module. Naša tvrtka, Mamić 1970 redovito pohađa seminare i specijalizaciju u sklopu Rolex programa.

• U servisu ste nekoć radili i s brojnim drugim švicarskim brandovima, no s vremenom ste se u potpunosti usmjerili na Rolex. Po čemu se oni razlikuju od ostalih proizvođača? Što uopće neki sat čini posebnim, po čemu iskače od konkurencije?

– Rolex je nešto posebno. Nikad se nisu nametali i uvijek su bili svoji. Od samih početaka bili su usmjereni na inovacije, kvalitetu u svakom segmentu i dugoročan, stabilan rast. Uostalom zahvaljujući viziji osnivača Hansa Wilsdorfa danas nosimo ručne satove, a vodootpornost je norma, kao i stotine drugih Rolexovih inovacija i patenata kojima su mijenjali i razvijali urarsku industriju. Rolex nije samo sat, Rolex je filozofija i jedan poseban način na koji se stvari rade.
Za jedan Rolex potrebno je godinu dana kako bi se proizveo. Svi Rolex satovi u potpunosti se razvijaju, dizajniraju i proizvode isključivo u Švicarskoj i to u vlastitim, najsuvremenijim tvornicama. No, pored sve tehnologije i dalje je iznimno važan ručni rad tijekom cijelog procesa, od pojedinih komponenti, materijala, mehanizama sve do sastavljanja kompletnih satova.
Ono što je specifično za Rolex je što se ne radi razlika u kvaliteti među pojedinim modelima i baš svaki garantira jednaku beskompromisnu kvalitetu.

Pero Mamić

• Tko kupuje Rolex i za kakve prilike? Imate li stalnu klijentelu koja satove mijenja ovisno o trenutnoj modi ili je riječ o kupcima koji kupuju za cijeli život?

– Rolex su kod nas, kao i u razvijenim zemljama, uvijek ponosno nosili školovani i uspješni ljudi – umjetnici, akademici, liječnici, odvjetnici, poslovnjaci, sportaši, znanstvenici – ljudi iz raznoraznih industrija. Ono što im je zajedničko je da znaju prepoznati kvalitetu, profesionalnost i sve što iza tog branda stoji.
Imamo prekrasne klijente koji nas kontinuirano posjećuju, a mi se maksimalno trudimo pružiti im kvalitetnu uslugu i neograničenu ljubaznost. Oni nam to uzvraćaju, i to ne samo Hrvati nego nam dolaze i klijenti iz svih europskih i susjednih zemalja. Naravno da s novim generacijama iznova dolaze i novi ljudi i naš cilj je okupljati klijente koje ćemo pratiti kroz cijeli život. Rolex nije sat podložan trendovima, već je svojim stilom i kvalitetom bezvremenski. Često se kupuje kako bi se obilježile posebne prigode, poput rođendana, godišnjica, diploma, Božića, ali, naravno, i za poslovne uspjehe i postignuća. U pravilu nakon prvog Rolexa klijenti gotovo uvijek kroz vrijeme nastavljaju popunjavati kolekciju novim modelima.

• Što se promijenilo u industriji u odnosu na Vaše početke?

– U početku su tvornice više pažnje pridavale tehnologiji i razvoju. Kako bi smanjili troškove, s vremenom je puno brandova počelo kupovati gotove mehanizme i eventualno napravili manje dorade.
Ipak zbog zasićenosti tržišta puno brandova počinje se vraćati proizvodnji vlastitih mehanizama kako bi se istaknuli među konkurencijom. S poslovne strane, prije su bili puno fleksibilniji, dok se danas zahtijevaju velika ulaganja u prodajne prostore, opremljenost servisa, ali i u edukaciju osoblja s obzirom na sve strože standarde i kompleksnost materije.
Upravo zbog toga, smanjio se broj ovlaštenih prodajnih mjesta i servisnih centara, ali i malih urarskih radnji, jer nisu pratili razvoj industrije.
Tehnologija je kroz godine puno napredovala i mehanizmi su kompliciraniji. Primjerice, svaki model Rolexa iziskuje posebne alate i specifična znanja kako bi ga se moglo servisirati. Napravljeni su tako da ih ne može otvarati niti raditi nitko osim ovlaštenih servisera.
Što se tiče klijenata, češće se zbog neinformiranosti omalovažava struka i ne prepoznaje se rad i stručnost iza svakog sata. Postoji i krivo shvaćanje što servis satova znači i mišljenje da je to samo čišćenje, koje je u biti tek dio cijelog dugotrajnog procesa, ali ni ono nije jednostavno.

• Gdje se najčešće griješi u nošenju i održavanju satova?

– Krivo razumijevanje vodootpornosti je jedan od najčešćih problema. Primjerice, satovi otporni na vodu do 30 m nisu namijenjeni za kupanje, već se odnose isključivo na otpornost od prskanja vode ili od znoja. Čak i kod Rolex satova, koji su uistinu vodootporni minimalno do 100 m, mnogi vlasnici krunicu za navijanje pravilno ne zaviju prilikom namještanja vremena ili ne provjere prije ulaska u vodu i time riskiraju prodiranje vode u sat.
U održavanju, pak, griješe što povjeravaju svoje satove neovlaštenim serviserima. Znalo se događati da nam klijenti donesu Rolex koji je prethodno bio u nestručnim rukama te su time samo povećali problem i napravili veću štetu na satu.

Pero Mamić

• Vodite obiteljski posao i reklo bi se da ne morate brinuti o budućnosti svog zanata. Kako je sa zanatom kod nas uopće? Urari, postolari, šeširdžije, kišobranari, majstori svih zanata nestaju sa scene i kao da više nitko ne želi raditi vlastitim rukama. Je li situacija doista toliko loša?

– Sretan sam i ponosan što su mi sinovi već godinama aktivno uključeni u obiteljski posao i uz strojarska i tehnička znanja s fakulteta, znanja koja im ja prenosim, ali i znanja koja stječu kroz Rolexove specijalizacije i edukacije nastavljaju urarsku tradiciju za nova desetljeća. Nažalost, to je iznimka na tržištu, jer je situacija obrtnika, a pogotovo urara vrlo loša. Mladi ljudi se ne žele školovati, ne vide svoj interes u tome. Cijelo društvo je u jednom velikom raskoraku i puno mladih stručnjaka seli u inozemstvo u potrazi za financijskom stabilnošću.
A da bi se postalo i ostalo kvalitetni urar, kao i bilo koji drugi stručnjak koji može živjeti od svog rada, potrebno je puno odricanja. Nažalost i urari koji danas kod nas rade uglavnom imaju premale prostore i ne mogu primiti mlade ljude na naukovanje. Prenošenje znanja zahtijeva iznimno puno vremena i strpljenja, a puno toga ovisi o samom naučniku i predanosti vježbanju kroz rad uz pravilnu edukaciju.
U urarskim školama se uče osnove, proračuni, tehnologija materijala, obrade materijala i slično, no to nije dovoljno za samostalan rad. Za to je potrebna praksa i samo se kroz rad može steći odgovarajuće znanje.
No, vrhunske urarske škole u inozemstvu su i dalje iznimno cijenjene i zbog ograničenih kvota konkurencija je velika, pa se očekuje i kvalitetno predznanje i stručne preporuke. Sve to ima i svoju cijenu, koju si malo tko danas može priuštiti, ali zato one koji završe te škole često regrutiraju veliki urarski brandovi kao stručnjake u svojim tvornicama.