RANKO RADOSAVAC: Hrvati satove više kupuju srcem nego razumom

Na 25. rođendan Dicte, tvrtke koja je jedan od najvećih prodavača satova u nas, s njezinim prvim čovjekom popričali smo o povijesti i budućnosti urarskog biznisa, ali i o tome koji bi sat najradije stavio na ruku…

Tekst: Igor Sertić Fotografije: Matija Đanešić/Hanza Media, Privatni album

Riječka Dicta jedna je od vodećih domaćih tvrtki za uvoz, distribuciju, veleprodaju i maloprodaju renomiranih svjetskih brandova satova i modnog nakita, a već duže vrijeme je upravo za ove tople dana planirala veliku fešta u čast svog već 25. rođendana. No, silom prilika priča o velikoj fešti je i dalje ostala tek u planovima, jer pandemija i mjere za borbu protiv nje sva veća vesela “staronormalna” druženja i dalje prolongirala za neka buduća, bolja vremena. Mi ih, pak, nismo željeli pasivno čekati, pa smo odlučili skoknuti do Rijeke i o Dictinoj prošlosti, ali i budućnosti, popričati s Rankom Radosavcem, osnivačem i vlasnikom tvrtke.

Kako je, gospodine Ranko, započela vaša urarska priča?

– Naša urarska priča započela je sasvim slučajno. Dugo godina radio sam kao pravnik u Zajednici općina Rijeka i tu upoznao Nijemca našeg podrijetla koji je poslovao s duty free shopovima, u to doba jedinim mjestima u državi koja su nudila stranu robu. Radio je sa satovima, o čemu ja tad baš i nisam znao puno. Bile su to obične kvarcne ure marke Prince, s logom koji je asocirao na Rolexovu krunu, i odlično su se prodavale. To je trajalo otprilike tri godine. Onda je došlo novo doba; Juga se raspadala, duty free shopovi ukidali, a premijer Marković dozvolio otvaranje privatnih tvrtki. Supruga i ja tad smo otvorili firmu, nek se nađe. A onda su ukinute zajednice općina i ja sam se najednom počeo baviti vanjskom trgovinom, premda mi to ni iz bliza nije bio core biznis. No, silom prilika ipak sam odlučio krenuti u posao s tim no name satovima, koje sam kupovao od njemačkog prijatelja, uvozio ih i nudio firmama koje su nekad držale duty free shopove, poput tad vrlo velike slovenske tvrtke Emona Obala Koper. Potom se u samostalnoj državi tržište smanjilo, ali mi smo i dalje uvozili Prince ure. Onda smo upoznali Slovenca koji je bio zastupnika za Citizen, pa smo preko njega ponudu proširili i na taj brand. Išlo nam je jako dobro, pa smo se uskoro obratili direktno Citizenu i od njih dobili pravo da njihove satove prodajemo u Hrvatskoj.

No, to još nije bila Dicta?

– Ne, to je bila tvrtka Dominus u kojoj mi se 1993. pridružila i supruga Anica, koja je dotad također radila kao pravnica, ali u Riječkoj banci. Zajedno smo nastavili raditi isti posao sve dok nismo čuli da Swatch u Hrvatskoj nema zastupnika. Supruga i ja tad smo otišli u Švicarsku, u Biel, predstavili se i ostavili dobar dojam: simpatični, obiteljska firma, nismo obećavali brda i doline… I tako smo dobili distribuciju, ali pod uvjetom da više ne prodajemo Citizen. Pa smo te 1996. osnovali Dictu, a uhodani biznis prepustili nećaku. Dakle, iako Dicta postoji 25 godina, mi smo u urarskom svijetu zapravo već dobra tri desetljeća. Možda možete reći da smo tu stigli spletom okolnosti, jer nismo urarska familija, no kad jednom uđeš u taj svijet, onda ga i jako zavoliš. Voli ga i naš sin Srđan koji je također u Dicti.

Anica i Ranko Radosavac
Mali dio neodoljivog šarma na koji su pali i šefovi Swatcha vidljiv je i na staroj fotografiji iz obiteljskog albuma vrijedne obitelji Radosavac…

Jeste li zavoljeli i Swatch? Kako je, uostalom, tad izgledao rad s njima?

– U to doba na tržištu i nije bilo slično su radili Casio i Seiko, ali sve nekako sporadično. Swatch je bio prekretnica, bio je sjajan odgovor na krizu koja je zadesila švicarsko urarstvo, jer je izbacio jeftini kvarcni sat koji je izazivao emocije; bio je pun boja i potpuno drugačiji od drugih. U grupaciji, koja se tad još uvijek zvala SMH, su i u to doba bili brojni ozbiljni brandovi poput Movada i Omege, ali Swatch je po prodajnim rezultatima bio apsolutni broj jedan. Šest mjesta iza njih ništa, pa onda Omega. Tako je strašan biznis bio s tim Swatchem. Svugdje, pa i kod nas. To je trajalo jedno pet godina i mi smo rasli i rasli. Swatchevi dioničari su očekivali godišnji rast između 20 i 30 posto i mi smo to uspijevali sve dok nismo došli do tržišnog limita, do trenutka kad si dobar ako uspiješ zadržati prodajne rezultate. Zbog toga nam nisu produžili ugovor za Swatch, no u međuvremenu smo ušli u grupu i dobili sve njezine ostale brandove. U drugoj polovici devedesetih počeli smo uvoditi brand po brand, svake godine novi. Omegu, pa Rado, pa Longines… Omega mi je bila najdraža i najbolje se prodavala. Longines, koji je tad imao linije koje nisu vezane uz more, bio je klasika koja se u to doba i nije pretjerano dobro prodavala…

Koji je bio vaš prvi osobni sat?

– Svoj prvi sat dobio sam u prvom razredu osnovne škole. Bila je to Areta, mali kvadratni mehanički sat na navijanje. Kad su mi roditelji rekli da ćemo ići u Namu kupiti sat, cijelu noć nisam spavao od uzbuđenja. S ruke ga nisam htio skinuti ni na tren, no kako sam bio živahno dijete nakon dva dana uspio sam mu slomiti staklo… Od ranijih satova imam tek jednu mehaničku Eniku, prvi odavno nemam, ali zato još uvijek čuvam jedan Prince. Na tom sam satu pokrenuo biznis, pa sam sam sebi rekao da ću ga jednom dati uramiti…

Kad usporedite posao nekad i danas, koje su najveće razlike?

– Nekad nije bilo web shopova, ali ni velikih trgovačkih centara. Uglavnom se radilo s klasičnim urarima i klasičnim zlatarima, koji satove nisu imali prilike nigdje vidjeti, pa ste morali obići svakog potencijalnog kupca, odnosno imati trgovačke putnike koji su sa dva-tri kovčega s uzorcima obilazili zemlju. Nekad su to, dakle, bili mali kupci, ali tradicionalni, emotivno vezani uz satove. A nije bilo ni ovakvog izbora kao danas. Sad je tržište satova zasićeno.

Obitelj Radosavac
Složna obitelj složnu i uspješnu kuću gradi. U slučaju Dicte to su – ni trgovci ni urari već pravnici – Anica, Ranko i Srđan Radosavac…

Što je internet promijenio u urarskom biznisu?

– Puno toga je olakšao, ali neke stvari i otežao, jer je sad sve dostupno. Veća je konkurencija i vi sad iz svoga stana možete kupovati gdje god hoćete i što god hoćete. Nekad vam trgovina služi samo da uživo pogledate sat koji ćete kupiti u nekom web shopu koji se nalazi bilo gdje.

Diktira li ipak još uvijek vrijednost sata način prodaje? Kupnja skupljeg trebala bi biti poseban doživljaj koji možete doživjeti jedino uživo u trgovini…

– Možda bi trebalo razlikovati satove i dodatke nakitu. Modne brandove ne bi trebalo svrstavati u satove, a oni se bez problema prodaju putem web shopova. Neki sat srednje vrijednosti, pak, i dalje se treba razgledati u trgovini, staviti na ruku, kupcu treba objasniti njegove karakteristike… Mislim da naši kupci ne kupuju toliko razumom koliko srcem, da bi kupili sat moraju ga osjetiti, mora u njima pobuditi neke emocije.

Kakva je budućnost ovog posla?

– Sad su jako aktualni pametni satovi, ali mislim da će opstati i tradicionalni mehanički satovi. Pametni sat ima softver, kao i mobitel, i morate ga mijenjati nakon dvije-tri godine. U meni oni ne izazivaju emocije i ja nemam nijedan. Kao prvo, to mi je obaveza, jer ga moram puniti kao mobitel, a kao drugo prazan mi je ekran nekako bez duše. Mogao bih ga imati kao nekakav gadget koji mi mjeri otkucaje srca ili tlak, korake i koješta, kao nekakav dodatak. Što se klasike tiče mislim da će sve jake kompanije u skoroj budućnosti imati vlastite web shopove, ma koliko danas neke od njih još bježe od toga. Također će se otvarati i mono šopovi te gasiti distribucija u nekim zemljama. Govorim pritom o prestižnim brandovima kao to su Rolex, Omega ili Cartier. Kupovat ćete ili preko web shopa ili ćete otići u butik u kakvom glavnom, većem gradu i tamo proći cijelu proceduru, ali današnja distribucija više neće postojati.

Znači rezanje, uz otvaranje vlastitih prodajnih mjesta…

– Točno, tako će imati dvostruku maržu i imati stvari pod kontrolom, u vlastitim buticima. Ljudi će uvijek uzimati trajne vrijednosti. Ne vidim perspektivu ni u modnim brandovima. Nekad su bili jaki Versace, Dolce Gabbana, Valentino… oni više ne postoje kao satovi. Vrte se brandovi koji kratko traju; pojave se i ubrzo nestanu, prije no što steknu ime. Zato mislim da je perspektiva u tradicionalnim satovima, u luksuznim brandovima. Eto, Cartier je kompletno prešao na vlastite butike, više nema ni distribucije ni retailera.

dicta split 3
Dicta se nakon četvrt stoljeća poslovanja može pohvaliti s vrlo uspješnim web shopom, ali i sjajnim ekskluzivnim buticima od kojih je posljednji, već sedmi po redu, krajem 2019. otvoren u Splitu

Imate relativno veliku mrežu vlastitih dućana, ali i vrlo jak web shop. Kad usporedite ta dva načina prodaje, što primjećujete?

– Istina, mi smo web shop pokrenuli među prvima u Hrvatskoj, imamo ga već 15 godina, a tu je i sedam klasičnih dućana. Web prodaja nam stalno raste, sad i zbog pandemije, kao i svima drugima, no klasična prodaja ipak još uvijek drži nekih 70 posto sveukupnog prometa.

Kakvi su trendovi?

– Ljudi se kod nas često opredjeljuju za srednji razred švicarskih satova koji su još uvijek dostupni i koji su drugačiji od ostalih. Hoće satove vrhunske kvalitete, koji izazivaju emocije i izdvajaju se iz ponude, a pritom su i dostupni. Zato smo se, uostalom, mi i opredijelili za nezavisne švicarske tvrtke. Oris je tipičan primjer: to je izvrstan sat po dobroj cijeni za ljude koji kupuju emocijama i razumom, sasvim u skladu s tvrtkinim dugogodišnjim sloganom “real watch for real people”. A i dalje su inovativni, proizveli su i vlastiti kalibar s desetgodišnjim jamstvom i petodnevnom rezervom snage. To je veliki iskorak u odnosu na konkurenciju. Louis Erard je također mala, nezavisna manufaktura koja za dobar novac daje prestiž. Izrađuju isključivo male serije, limitirane edicije, i imaju izvrsne regulatore. A ni oni, baš kao i Oris, u ponudi uopće nemaju kvarcne satove. Dobar je i U-Boat, jako specifičan brand strašnog dizajna. To nije brand koji se prodaje svaki dan, ali je neobičan i originalan. Ponudili su nam distribuciju U-Boata za cijelu bivšu Jugoslaviju, Mađarsku i Češku i mi smo to prihvatili. Držimo i Citizen, koji smo vratili u ponudu, a tu je i Bulova. Ta nam dva branda daju najveći obrt, no budućnost gradimo na švicarskim satovima vrhunske kvalitete, drugačijima od ostalih.

Kad govorimo o srednjem segmentu, skuplji brandovi sve više ulaze u segment jeftinijih satova, dok oni jeftiniji pokušavaju napraviti skuplje modele…

– Istina, svi se guraju u sve. Nekad smo radili s TAG-om. On je ulazio u viši segment, pa se onda s Formulom vratio onaj do 5.000 kuna. Pogledajte i Swatch grupu: Omega lovi status Rolexa, Longines se pomalo ugurava u status Omege, a Tissot hoće statusom i cijenom biti kao Longines… Za razliku od brandova koje mi držimo, cijene mnogim satovima rastu pet do sedam posto godišnje i oni tim rastom brzo prelaze u novi cjenovni razred koji često nije realan. Nedavno sam vidio Breitlingov Navitimer kojem se cijena udvostručila, a riječ je o istom satu s drugim kalibrom koji sad umjesto pet stoji devet tisuća eura. Nisam stručnjak, pa ne mogu reći je li taj rast cijene prati i odgovarajuća kvaliteta.

Ranko Radosavac vlasnik Dicte
Dictin šef nema nijedan pametni sat, jer su mu oni “bez duše”, a na razgovor za naš portal stigao je s automatskim kronografom Louis Erard 1931

Što radite kad niste među urama?

– Odem među svoje masline. Prije 12 godina osobno sam ih posadio i sad ih imam sedamdesetak. Obrezujem im grane i tako se opuštam. A već i dobro rode, pa sam tako lani imao 20 litara vlastitog, ekološkog ulja. To je neopisiv gušt. Volim i jogging uz lungomare, ali rijetko stižem.

Gdje vidite Dictu za 20 godina?

– Mislim da će tvrtka i dalje raditi sa satovima. Profilirat ćemo se, zadržati nezavisne brandove. Modne i pametne satove vjerojatno nećemo raditi, ali nitko ne može predvidjeti što će se dogoditi. S obzirom na to da volim i maslinarstvo, razmišljao sam da bi djelatnost mogli proširiti na turizam, na gradske apartmane, ali ne uz more nego u strogom centru. Na to bi vezali ekološku poljoprivredu, a zanimaju me i obnovljivi izvori energije, solarni kolektori…

Namjeravate li proširiti ponudu s nekim novim brandovima?

– U pregovorima smo s jednim neobičnim američkim brandom, s kojim smo već imali dogovor prije pandemije. Drugačiji su od ostalih, u skladu s našim konceptom, a i cijenom pristupačni – modeli im koštaju do 250 dolara. Po dizajnu bit će pravi bum. I što je zanimljivo, satovi su im 90 posto mehanički. Od švicarskih satova eventualno razmišljamo u ponudu vratiti TAG Heuer, a ako to i ne prođe, već smo u pregovorima i za Longines.

Da morate odabrati samo jedan sat koji ćete nositi na ruci…

– Sat koji bi mi odgovarao za sve prilike, i sport i posao, svakako je Oris diver, i to obični, a ne kronograf. Točnije – Oris Aquis Date Calibre 400, s kojim mogu otići na more, skočiti s mola, poslije se otuširati i otići na večeru, a da ga ne skinem s ruke. Lijep je, elegantan i istovremeno sportski, ima lijepo nijansirano plavo lice… Vrhunski sat.

Facebook

Društvene mreže